| Chapter 41 |
1 |
Zalud je nadu u njega gojiti, na pogled njegov čovjek već pogiba. --
|
2 |
Junaka nema da njega razdraži, tko će mu se u lice suprotstavit'? --
|
3 |
Tko se sukobi s njim i živ ostade? Pod nebesima tog čovjeka nema! --
|
4 |
Prešutjet neću njegove udove, ni silnu snagu, ni ljepotu stasa. --
|
5 |
Tko mu smije razodjenut' odjeću, tko li kroz dvostruk prodrijeti mu oklop? --
|
6 |
Tko će mu ralje rastvorit' dvokrilne kad strah vlada oko zubi njegovih? --
|
7 |
Hrbat mu je od ljuskavih štitova, zapečaćenih pečatom kamenim. --
|
8 |
Jedni uz druge tako se sljubiše da među njima dah ne bi prošao. --
|
9 |
Tako su čvrsto slijepljeni zajedno: priljubljeni, razdvojit' se ne mogu. --
|
10 |
Kad kihne, svjetlost iz njega zapršti, poput zorinih vjeđa oči su mu. --
|
11 |
Zublje plamsaju iz njegovih ralja, iskre ognjene iz njih se prosiplju. --
|
12 |
Iz nozdrva mu sukljaju dimovi kao iz kotla što kipi na vatri. --
|
13 |
Dah bi njegov zapalio ugljevlje, jer mu iz ralja plamenovi suču. --
|
14 |
U šiji leži sva snaga njegova, a ispred njega užas se prostire. --
|
15 |
Kad se ispravi, zastrepe valovi i prema morskoj uzmiču pučini. --
|
16 |
Poput pećine srce mu je tvrdo, poput mlinskoga kamena otporno. --
|
17 |
Pregibi tusta mesa srasli su mu, čvrsti su kao da su saliveni. --
|
18 |
Zgodi li ga mač, od njeg se odbije, tako i koplje, sulica i strijela. --
|
19 |
Poput slame je za njega željezo, mjed je k'o drvo iscrvotočeno. --
|
20 |
On ne uzmiče od strelice s luka, stijenje iz praćke na nj k'o pljeva pada. --
|
21 |
K'o slamčica je toljaga za njega, koplju se smije kad zazviždi nad njim. --
|
22 |
Crepovlje oštro ima na trbuhu i blato njime ore k'o drljačom. --
|
23 |
Pod njim vrtlog sav k'o lonac uskipi, uspjeni more k'o pomast u kotlu. --
|
24 |
Za sobom svijetlu ostavlja on brazdu, regbi, bijelo runo bezdan prekriva. --
|
25 |
Ništa slično na zemlji ne postoji i niti je tko tako neustrašiv. --
|
26 |
I na najviše on s visoka gleda, kralj je svakome, i najponosnijim." --
|