| Chapter 139 |
1 |
Zborovođi. Davidov. Jahve, proničeš me svega i poznaješ, --
|
2 |
ti znaš kada sjednem i kada ustanem, izdaleka ti već misli moje poznaješ. --
|
3 |
Hodam li ili ležim, sve ti vidiš, znani su ti svi moji putovi. --
|
4 |
Riječ mi još nije na jezik došla, a ti, Jahve, sve već znadeš. --
|
5 |
S leđa i s lica ti me obuhvaćaš, na mene si ruku svoju stavio. --
|
6 |
Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga dokučio. --
|
7 |
Kamo da idem od duha tvojega i kamo da od tvog lica pobjegnem? --
|
8 |
Ako se na nebo popnem, ondje si, ako u Podzemlje legnem, i ondje si. --
|
9 |
Uzmem li krila zorina pa se naselim moru na kraj --
|
10 |
i ondje bi me ruka tvoja vodila, desnica bi me tvoja držala. --
|
11 |
Reknem li: "Nek' me barem tmine zakriju i nek' me noć umjesto svjetla okruži!" - --
|
12 |
ni tmina tebi neće biti tamna: noć sjaji kao dan i tama kao svjetlost. --
|
13 |
Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu. --
|
14 |
Hvala ti što sam stvoren tako čudesno, što su djela tvoja predivna. Dušu moju do dna si poznavao, --
|
15 |
kosti moje ne bjehu ti sakrite dok nastajah u tajnosti, otkan u dubini zemlje. --
|
16 |
Oči tvoje već tada gledahu djela moja, sve već bješe zapisano u knjizi tvojoj: dani su mi određeni dok još ne bješe ni jednoga. --
|
17 |
Kako su mi, Bože, naumi tvoji nedokučivi, kako li je neprocjenjiv zbroj njihov. --
|
18 |
Da ih brojim? Više ih je nego pijeska! Dođem li im do kraja, ti mi preostaješ! --
|
19 |
De, istrijebi, Bože, zlotvora, krvoloci nek' odstupe od mene! --
|
20 |
Jer podmuklo se bune protiv tebe, uzalud se dižu tvoji dušmani. --
|
21 |
Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje? Zar da mi se ne gade protivnici tvoji? --
|
22 |
Mržnjom dubokom ja ih mrzim i držim ih svojim neprijateljima. --
|
23 |
Pronikni me svega, Bože, srce mi upoznaj, iskušaj me i upoznaj misli moje: --
|
24 |
pogledaj, ne idem li putem pogubnim i povedi me putem vječnim! --
|